Ne bi trebalo postojati vrijeme koje je tako nepogodno da potpuno destimulira arhitektonska istraživanja. Ako stagnira gradnja, istraživanje se premješta u spekulativne domene projekata ili teksta. No krajem 2013. godine u Hrvatskoj nema posebno svježih ideja ili novih autora, kao što je i debata o arhitekturi fragmentarna, previše specifična ili previše poopćena.
Mogu li uopće postojati šire postavljene teme debate i kolektivni ciljevi u postmodernom svijetu koji se opisuje novijim teorijskim okvirima kao što su tekuća modernost ili refleksivna modernost? Pozivi za pluralizmom pozicija i estetika i dekonstrukcijom čvrstih i uvriježenih vrijednosti ostvareni su. Jasno je da nije došlo do radikalne promjene koju su tražili kritički orijentirani postmodernisti tvrdeći da je modernizam zašao u slijepu ulicu dogmatizma i instrumentalnog odnosa prema programskim i investicijskim zahtjevima. Jednako kao i modernizam, postmodernizam je apsorbiran u logiku kontinuirano mijenjajućeg kapitalizma.
Kao što je glavna struja modernizma često bila nezainteresirana za specifičnosti te je svugdje za sobom ostavljala iste, teške tragove, tako i suvremena arhitektura pokazuje jednaku neukorijenjenost, samo su njezini tragovi lagani i ne mogu se svesti pod zajednički nazivnik. Neukorijenjenost je imanentno svojstvo modernosti, a kritička apsorpcija i preoblikovanje koncepata koji stižu iz drugih sredina jedan je od legitimnih načina obogaćivanja arhitektonske kulture. No, uslijed nekritičke lakoće umnažanja različitosti nestaje pravi smisao procesa razlikovanja koji se kao vrijednost može uspostaviti samo u odnosu na dva ili više jasno definiranih identiteta, a ne kao kvaliteta sama po sebi. Ako je nekada sve bilo previše slično, podložno normama i autoritetima, danas je sve previše različito, a svaki kritički argument može se dovesti u pitanje. U takvoj situaciji vrijedi posvetiti nešto pažnje i domenama gradnje do kojih autorska arhitektura i kritika autorske arhitekture ne dopiru.